All I have in life is my imagination.

Life, death and life again.

"To the centre of the city where all roads meet, waiting for you.."

credits

Laži i obmane dio su svakodnevnog rituala.

ponedjeljak, 29.07.2013.

Ako je tama, tama je, ne traži joj uvijek neko posebno značenje. Nadom u korist svakog kontrasta boja vidljivog na nebu, gubiš bit. Tražiš sreću uvijek na krivim mjestima, uvijek u krivim ljudima. Potpuno svjesno prepuštaš tamnoj strani sebe da prevlada tvoje biće. I tako misliš da će ti se nekad ono bitno ostvariti, a čak i dobro znaš da neće no svejedno nastavljaš. Greška je to sve, jedna enormna količina lošeg. Lošeg za tebe, naravno. Možda i za neke ljude i to ti još više smeta. Ako već biraš potpuno svjesno krivi put onda se taj izbor ne bi trebao odražavati na drugim ljudima nego samo na tebi. Jer ti si taj koji konačno i bira to sve. Možda to sve uopće i nije tako loše. Ma loše je, znaš. Čemu onda? Ponekad jednostavno toliko zlobe obuzme tvoj um i vodi te u propast. Laži i obmane dio su svakodnevnog rituala. One koje govoriš drugima neusporedivo su manje od onih koje podmećeš samome sebi. Sam sebi najveći si neprijatelj. Najveće zlo koje ti se može dogoditi, koje se već dogodilo ili se upravo događa kreiraš sam. Nagrada je za tvoje loše izbore i ne žali se, nemaš na to nikakvo pravo. Težina na tvojim plućima je dovoljan znak, znak konačne spoznaje koliko možeš biti u krivu, koliko možeš biti svjestan toga i opet ne poduzeti ništa, već se uvjeravati da treba tako biti. Da, samo nastavi tako, uvjeravaj se. Toneš, sve dublje, svakim korakom, sve više, toneš.. Nestaješ u zanosu vjetra koji briše posljednje zasluge i ostavlja te samu. Sama, takva i jesi najbolja.

Give your mind a break.

utorak, 04.06.2013.

Budimo zahvalni na očima jer gotovo sve počinje pogledom. Pogledom u nebo, prirodu, ljude; pogledom u neke druge oči. I onda taj pogled oslikava um čineći ga albumom fotografija života. Koliko tih fotografija ostaje zauvijek? Koliko ih blijedi?
Uspomene. Fascinantne stvari koje zapravo nisu stvari. Često se stapaju s maštanjima, pa kao da se to sve uopće nije niti dogodilo. Prevladava osjećaj nemoći jer je sve tako potisnuto i skriveno.
Život je tako sličan filmu, poput vrpce koja se bogati svakim novim danom. Slike iz naših pogleda se stapaju i spajaju u niz, i niz postaje film. Prikaz jednog dana. Vjerujem da ćemo jednom biti u mogućnosti pogledatu tu premijeru vlatitog postojanja. To bi bilo kao načelo zatvaranja jer tijekom vremena opažam da se stvari samo događaju same od sebe. I dogode se i ostave značaj, a ja samo hodam dalje uz poneko osvrtanje, ako su mi značile. A značaj isto vremenom slabi, gubi se u vrtlogu novih događanja i prijanja uz nešto drugo, ali nikada ne nestaje u potpunosti. Ipak je tu da da smisao i da nada opstane.
Došla sam do faze kada više nitko ne mora ništa reći, ja ne moram govoriti, sve može postati tišina jer je pogled dovoljan. Nije mi nikada bilo jasno kako se pogledom može govoriti, ali tada nije bilo dovoljno opreza. Pretvarajući se lagano u promatrača, čovjeku se počinje oslikavati bit. On uviđa granice, spoznaje emocije i spreman je odlučivati. Ponekad nas odluke odvedu na sasvim neočekivana mjesta i mi se povlačimo, padamo u ponor skrivajući se pred novim i nepoznatim. Treba se prepustiti, otkriti bit tog zapleta i naučiti. Gotovo je najvažnija stvar nešto naučiti jer kada dosegnemo granicu spoznaje, sve ostaje na nama. Tada nas mogu voditi samo emocije, ali sposobni smo predvidjeti ishod i više nikoga ne možemo kriviti doli sami sebe jer uz emocije smo vođeni i razumom. Ali, snaga 'zdravog' razuma ponekad nije dovoljna i radimo iste greške toliko puta. No, može li se nazvati greškom nešto što nas je činilo sretnima? Ne. Potištenost dolazi nakon toga i samo iz jednog razloga: jer je prestalo, jer smo nezasitni, jer je onda svaki drugi dan neusporediv sa onim u kojem se nešto lijepo dogodilo. I gledamo na taj jedan kao na odstupanja od prosjeka nadajući se reprizi osjećaja.
Svakim danom koji se oduži padamo dublje ne znajući iskoristiti ono ponuđeno i usmjeriti pažnju na druge detalje života, a onda se repriza dogodi i eto nas opet, sretni smo i nasmiješeni, bilježimo dan koji će se provlačiti mislima kroz sve one dosadne i prosječne dane pred nama. I tako u krug. Krug nema kraja, vrijeme nema kraja, pogled nema kraja. Beskonačni su, ne stignemo ih obuhvatiti, a trudimo se kao da je u tome stvar.
Sljedeća na redu su uvjerenja kako smo umorni od života pa se gušimo u porocima različitih vrsta koje smatramo hedonizmom na koji imamo pravo, a sve je to jedno veliko ništa. U čemu je zapravo istinska sreća?
Svatko ima individualni primjer za nju jer gledamo kroz različite okvire uma i nitko ne može vidjeti kroz tvoj, ali možeš im ga predočiti. Tek tada, u dijeljenju doživljaja, na red dolaze riječi. Potrudi se izabrati one lijepe. Jer, važne su osobe i važni su ljudi koliko god nam se ponekada činili tako dalekima.
Svaki dan promatram tužne konture lica prolaznika, poneda i lica u ogledalu. Koliko god toga znam, nikada neće biti dovoljno za vječno zadovoljstvo jer krug se širi i puni novim događajima, a za mnoge nismo spremni. Dišemo sad i tu pa što donese novi dan. A donijet će ono za što mu se otvorimo, pružimo ruke i zakoračimo u novu avanturu.
Biti otvoren za nove poglede, potaknuti nekoga na osmijeh, učiniti ga sretnim, potražiti skrivene tajne prirode i izgubiti se u njezinoj savršenosti.. Sam ili u društvu 'bitnih'.. Gotovo ništa pretjerano veliko osim toga više nije niti važno.

U suprotnom smjeru.

nedjelja, 10.02.2013.

Što očekivati? Ima li smisla uopće nečemu se nadati? Uvijek iznova te nadanja ubiju u pojam i pitaš se koliko jadan moraš biti da se stalno nečemu nadaš? Nema smisla, više nema smisla. Mrtvilo duša razara. 'Lutkama sašij male haljine.' Kojim lutkama, kakve haljine, kojim sposobnostima? Nikakav tračak ljepote ne postoji među ovim bezdušnim gadovima od ljudi u ovoj smjeloj rečenici. Možeš se truditi nekom uljepšati dan, al nikoga ne boli za to što činiš i nikada ništa nećeš dobiti zauzvrat. Lagali bismo kad bismo rekli da nismo materijalisti koji žele ponekad i nešto zauzvrat. U nama se bore duhovna i materijalna strana čovjeka i sve dok ne umremo prevladavat će materijalno, na žalost, ali sve dok budemo imali potrebu zadovoljavati vlastito tijelo, nestajat' će hrane za dušu. Jer nedokučiva je. Sfere u kojima se nalazimo uništavaju naše šanse. Ne postoji ništa čime bi mogli iskupiti ova trula, grešna, hedonistička tijela. Uspjeh je gornja granica i nema dalje i nema višlje, on je zadnja stepenica našeg samotnog života koji vreba iz svakog kuta paučinom zatvorenog, pomračenog uma. Sjenke strahova, budućnost ispletena nitima ratova, potreba slikovitosti i viđenja, zatvara oči za vječnost. Zatvara poglede za neke druge živote, za naše iskupljenje, za sve ono što će nam zauvijek ostati nedokučivo. Oči više nisu ogledala duše jer duše su nestale, zgadili smo im se. Ostaju nam okovi, stvoreni silinom naših grijeha.
Potreba za zadovoljstvom pružila je ruku, krvavu ruku mučeništva.

I nakon svega, epitaf..

četvrtak, 07.02.2013.

Prostranstva, daleka prostranstva prividne slobode nestajala su zajedno sa snovima prošle osobe. Iščezavala je vedrina njezinih crta lica, ikona optimizma, pobornica ditiramba. Dugo se čini da sve stoji dok putuje sa prekomjernom količinom nepotrebnih informacija. Hrpice sreće javljaju se mjesečno, povremeno i kao su to odstupanja od prosjeka zbog kojih bi trebala biti sretna i zahvalna suncu što sja, a ne grije. Zima je uvijek glavno ubilačko razdoblje za polete energije. Ni sanjarenje više nema svoju moć, niti je moguće u prethodnim količinama. Surova, realna stvarnost postavila je svoje okove na njezine kosti lomeći ih svakim njihovim pokušajem probijanja dajući na znanje da je to ono s čime se mora pomiriti jer je za nju predviđeno. Dalje od toga nema. Nije moguće pronaći zraka u takvoj bezdušnoj sferi čovjekova postojanja. Gušenje kao refleksna reakcija prisutno je na slikama njezina fiktivnog osmijeha. U zagrljaju okova. I prihvati taj zagrljaj kao nešto njoj namijenjeno i lijepo i pusti to da je ubije.. Polagano.
Svrha postojanja, svi snovi, želje, motivi iščezavaju pri prvom podizanju pospanih, umornih vjeđa i suočavanju zjenica sa svjetlošću, i tada sivilo zlobne ljudske prašine oboja pejzaž.. I ugledaš napokon krajnji rub spektra.
Uzdahneš.
Shvatiš.
Ostavljen je samo epitaf..

Ako ikada ponestane vremena za pisanje, potražite mom životu smisao.

srijeda, 09.01.2013.

Ništa posebno me ne potiče. Žudim za ljetom. Neki osjećaj sjećanja ili nostalgije koja me tjera da zamišljam ljetne večeri. Maštam i kreiram neke nove događaje kojih nema, a i ako će postojati jako su daleko. Tek je sredina zime, zamagljeni prozori stoje kao stupovi i rešetke koje me dijele od pejsaža, ljetnog krajolika jer nema snijega ove zime. Ono što je bilo, bilo je, nije se udostojio pasti niti za Božić. Već se skuplja par godina bez bijelog Božića. Ni taj motiv da potakne ono nešto za ljepotu blagdana. Praznici su gotovi, sada opet svako jutro ranom zorom put škole. Fakultet je daleko, sve se tako blizu čini. Nije to do učenja, to je do promjene. Jedno te isto mjesto. Kažu ljudi da se žele negdje vratiti gdje su živjeli prije, nešto ih veže za to mjesto, posebne osjećaje gaje prema tom dijelu zemlje, a meni baš ništa ne znači moje prebivalište. Stalno je prisutan osjećaj da sam tu kao posjetitelj na kratko razdoblje i time se tješim jer ne razumijem one koji su od svog rođenja u istoj kući. Možda ljudi nemaju prilike, no ja si to ne želim zamišljati. Velika je to kazna za nekoga, ostati na istom mjestu čitav svoj život i govoriti kako si zadovoljan. Normalno da jesi kada ni ne znaš za bolje. Pričaju ljudi o ljudima iz ulice, a ja ljude ne poznajem. Poneki nas i posjete, dođu na popodnevnu kavu, a ja prvi put čujem njihova imena. Nije me briga jednostavno, ti ljudi kao da su neki divlji ljudi za mene. Živim u svijetu u kojem postoje samo likovi, oni iz knjiga i oni su kriteriji za moje bliže društvo koje onda mogu pronaći samo tu, u knjigama. Koliko se sreće javi kada se poistovjetim sa nekim likom, pa mi postane drag, a kolika tuge dolazi kada sam na posljednjoj stranici romana. Čarobne su te knjige i životi tih autora, oni imaju blago, oni imaju više života. Živeći jedan, a stvarajući drugi prolaze kroz sfere sreće. Željela bih dostići tu razinu duha, željela bih stvoriti nešto kompletno, a ne same skice nečega što ne uspije doći ni do sredine, a već unaprijed zna da nema kraj, nema nastavak, neće nikada postati cjelina. Ne ide to tako brzo kada si zatrpan obavezama koje jedva stigneš odraditi i tu i tamo popiti koju šalicu kave dok bježiš u predah, umjetni raj poezije i proze koji te vode na neke nove staze, koje te tjeraju da osjetiš svaku kap kiše na oknu prozora i svaki pokret krila malene ptice koja se smrzava jer nije selica, koju je život također kaznio na samo jedno mjesto prebivališta u svakom božjem godišnjem dobu. Mijenja se, sve se mijenja, tako neprimjetno i poslije dugo dugo vremena opazimo tu promjenu, ali samo time što napokon zastanemo i pogledamo unazad. Imam osjećaj da samo idem, idem , idem, žurim i ne osvrćem se. Čak i kada se poželim nečega sjetiti, ne mogu. Svakim mojim novim korakom prethodni se briše, nestaje, iščezava u beskraj koji postaje nedokučiv, intelektualnim sjećanjem nedohvatljiv. Dok neke sitnice ostaju doista zarezane u sliku života. Kao one male crvene gumene bombone koje bi se prodavale na štandovima za vrijeme kirvaja u selu, koja bi to radost bila kada bi mama kupila te bombone, male ušećerene jagode. Ni njih sada više nema, zamijenile su ih gliste, coca-colice i ostalo urbano smeće kojim se trujemo. Ne volim jesti gumene bombone. Čitajući danas gospođu Bovary zamišljala sam taj svijet prije, no i dalje me moja mašta vukla na ljeto. Opsesija vrućeg ljetnog zraka obavijala se oko mene i vukla mi koncentraciju na neka udaljena mjesta, brda, planinske krajeve u koje bi mogla pobjeći od jake vrućine kada bi dosegla vrhunac. Znam zašto me to toliko sad vuče, moj duh traži izlaz, javlja da mu je previše ovih stresnih trenutaka i obaveza, želi pobjeći jednakom željom kao i moje tijelo. Čežnja za onim trenutcima kada sam mogla trčati uz vjetar bez ijedne brige na ovom svijetu, doduše, možda s jednom jer moja paranoja nikada ne nestaje. I tako ostavim štivo za neke bolje dane i skrijem se u kutak gdje je sve zeleno i lagano i lijepo i bezbrižno i ...

Nijemi govor materije.

ponedjeljak, 03.12.2012.

Ponekad se čini da gubimo kontrolu i nije to više to. Onda se napokon stvori ravnoteža odjednom, niotkuda i ponovno jašeš, evo te na rubu snova, ploviš kroz oblake, nije tako dugo do njih. Koliko mogu biti daleko oblaci naših želja? Zašto se moraju uspoređivati sa sivim, mramornim, izlizanim stepenicama? Kakav je to život popločan takvim stvarima? Pripremaju nas na život svakom novom rečenicom i dođe ti da se zapitaš, kakav me to život čeka? Strava prekrivena nagradicom od slatkiša koje se nematerijaliziranim oblikom predočavaju kao zasluge. Bojim se da zaslužujemo ni manje ni više od onoga kako trenutno stvari stoje, pokreni se, izmijeni se, ali neće to biti ništa novo. Fikcija stvarnosti najgora je moguća verzija sanjarenja koje čovjeka kao takvoga, kao sanjara i jadnika, drže na životu. Nikada neće biti ni ljepše ni bolje nego je sada, samo te čekaju novi izazovi s kojima ćeš se znati nositi ili s kojima ćeš potonuti. Nema stvari zvane izlaz, jako dobro znam, kada u gluho doba noći knedla stoji u grlu, kada si sasvim sam, kada te guši vlastito ja i provali očaj, tjeskoba guši posljednje stanice optimizma i nema te, nestaješ, tvoja samokontrola gubi svoj značaj. Ne možemo se uvijek kontrolirati, nismo strojevi, a i ako jesmo, onda smo pokvareni. Licemjerjem mjerena ljepota našeg duha čezne za izmjenom koja joj neće donijeti baš ništa. Pojavi se, nestane, svane, smrači se, dan nastaje, noć ga guta, nikada ništa nije nastalo i ostalo, tako ni čovjek kao subjekt ne vrijedi suviše, gasi se njegova egzistencija baš poput odrona koji umire padajući niz ogromne stijene, tako se kotrlja i naš život dok ne stigne do dna, ništa ne traje duže od kotrljanja tog odrona, mali kamenčić u golemoj stijeni, stijeni postojanja. Kakva si prava kao takvi možemo davati? Kakve zasluge? Ništavilo, sveopće ništavilo i mrak, nismo svjesni da ne vrijedimo ništa, da nismo stvorili ono što je stvoreno, da smo samo posrednici između prirode i Boga, ali se nažalost dobro ne razumijemo. Stvoren si da kreiraš, ali uništio si i zadnju priliku da dočaraš vještine svojega uma koji već sutra postaje pepeo bez produkta, jedino si to možemo pripisati. Jedina zasluga je uništavanje, razaranje. Ništa drugo čovjek nije napravio da ostavi trag.

NE ZNAM NI SAMA.

subota, 27.10.2012.

Potpuno opuštajuće svitanje donijelo je mir u novo jutro. Kao sjena moje tijelo lelujalo se današnjim danom. Nekako svjesno i sigurno da radi upravo ono što treba. I tako vođeno nekom tuđom sviješću odlutah do izvora svjetlosti. Otvorila sam crnu knjigu, slova su ulazila kroz poluotvorene vijeđe jedva stvarajući sliku, ne davajući joj neki preveliki smisao.
Ulice su se ljeskale na kiši, štropot kapljica o okno moga prozora i zvuci umiranja lišća bogatili su škrinju unutarnje energije i poželjeh pisati.
Ostavih knjigu za neke bolje dane, kada se fokus odluči vratiti na mjesto.
No, pozornost mi sada odvrate note razbacane svuda po sobi, pa odlučih urediti prostor boravka, da bude ugodnije, tko zna, možda se sredi i moja psiha. Dobro, idem sada pisati, krenem, ali smračilo se, a ne želim umjetno svjetlo. U redu, danas neću pisati.
Svjetlo ulične lampe ubacilo mi je poznate stihove u glavu. 'I uvijek ista sirotinja uđe u njezinu svjetlost iz mraka. I s licem na kojem su obično brige pređe je u par koraka.' Svaki put iznova, zaključim da smo svi sirotinja. Sirotinja koja je siromašna dušom. I uzalud nam sve kada svojoj duši ne priuštimo ono potrebno. Tijelo moje, nije moje, nije za zauvijek, riječi moje, nisu moje, mojih misli su robovi. Ako nije za zauvijek, nema vrijednost.
Kako je počelo, dobro je i završilo, iz priloženog vidljivo, ipak je stvoren krik mojih neurona, blago njima, oni su se izjasnili.
Sivi pogled očiju iz kojih lije krv grešnika ugasio je zvuk koji dopire iz baze tekućeg otrova. Povorka lica s maskom poroka, masa bića sa hrpom priča, jadno prožetim izlikama za svaki 'željan boljeg života' postupak.

Jesenska tišina.

nedjelja, 09.09.2012.

Odjeknuo je šum korakom zdrobljenog lista. Povukao se kvartom i sve je utihnulo. Krenula sam organizacijom do uspjeha. Planiranje je važno, kažu, ali planirati neću. Određen je minimalac stvari za neki kratki period, ali ništa veliko. Da se ne razočaram kada se plan izjalovi. A uvijek se izjalovi.
Izgledam li ja kao osoba za rastanke? I don't think so. Kako ću preživjeti ovaj? Bože pomozi, nemam pojma. Ne volim to. Znam da će sve biti okej, vidjet ćemo se uskoro. Jedno je znati i shvaćati, a drugo htjeti i prihvatiti. Ma čekat ću te i cijelih 5 godina, bez zraka, ako treba. Znaš da hoću, neće biti problem. Whatever makes you happy, whatever you want. :)
Jesen se primiče, polako će se sve uvući u rutinu kišnih dana. Uvijek sam voljela kišu, sve one mekane stvari dok bi vani bilo hladno. Osjećaj vjetra u kosi, bar na trenutak kad bih zažmirila, donio bi osjećaj da stojim na visokoj planini okružena oblacima i grlim cijeli svijet svojim osmijehom.
Ponekad zamišljam kako stojimo zajedno, tvoje ruke oko moga struka i sreća na našim licima. Na nekom mjestu gdje bi mogli biti sami, po cijele dane, negdje gdje će sve biti prekrasno, gdje se neću morati žuriti na autobus kada je ono što najmanje želim - otići, a moram. Želim ležati pored tebe cijelu noć, slušati tvoje disanje, osjećati tvoju prisutnost. Svaki put poželim, daj, samo još malo, reci mi da ne moram otići. Svaki put kad sam s tobom, osjećam odstupanja od prosjeka, osjećam se zadovoljno, kao onda kada pustim dugi izdah i utonem u jastuke poslije zadovoljavajućeg dana. Donosiš ono što mi je uvijek trebalo, volim misliti na tebe, volim kada si tu, volim sve vezano za tebe. Nikada mi emocije neće biti problem, očito.
Zaluđenost osjećajem koji me vodi, iz dana u dan sve više postaje nešto moje. Nešto što ne želim da ikada nestane, jer.. Lijepo je. :)

Bog, vrag ili oboje?

petak, 27.07.2012.

Čitam knjigu 'Demian' - Hesse.
Volim kada me knjiga navede na razmišljanje, baš kao ova.

Abraksas, u jednom liku i bog i vrag. Jer postoje 2 strane svijeta, tamna i svijetla. Pa ako postoje dvije dimenzije svijeta, moraju postojati i dvije osobine boga. Ne, nužno, no dajem na razmatranje.

Baš mi je to onako dalo jedno objašnjenje. Uvijek sam se pitala zašto postoje neke stvari ako su zabranjene. Sad mi je jasno. Jer postoje 2 lica boga. To mi je definitivno realnije objašnjenje od onoga bog i vrag, te borba dobra i zla.

Smatram da se dobro i zlo mogu boriti samo u nama, nikako u nekim višim dimenzijama između 2 duha. Dva duha sjedinjena u jednom. Dani su nam na slobodu mnogi izbori, želje, izlazi, mogućnosti, na nama je da biramo. Ono što izaberemo, takvo lice boga dobijemo. Svakako je definitivno to, da mi opet ne biramo svjesno. U nama se odvijaju borbe, važu se izlazi te na kraju naša psiha, naša unutrašnjost, da zadatak na ispunjenje. Osjećamo se nemoćno, previše razmišljamo. Pitamo se, zašto to tako jako želimo, ako to nije moralno?

'Gledajte u vatru, gledajte u oblake i čim nastupe naslućivanja i čim glasovi u vašoj duši započnu govoriti, oslonite se na njih i ne pitajte prvo je li to u volji ili je li to milo gospodinu učitelju, gospodinu ocu ili nekom drugom bogu! Time se čovjek kvari. Time dolazi na građansku stazu i postaje kamen.'

Svakako, jer onda ne slijedimo sami sebe i postajemo većina. Utapamo se u sivilu prašine sa gradske ceste, podignute vjetrom jer nema misli, jer nema života, jer je vođena većom silom i ne može se pobuniti i nema se potrebu pobuniti.

Ali, mi imamo tu potrebu, a imamo i tu privilegiju. Možemo, a stojimo, želimo se pokrenuti, a u istom se trenutku i kočimo. Zastajkujemo, pitanja i dvojbe nam to nalažu. Ne koristimo glasove koji nas vode u nama, ne koristimo ono što nam je ponuđeno, samo žurimo naprijed sa onime što su već mnogi iskoristili i zadovoljavamo se s onim što mnogi imaju, ništa novo, nikakve svrhe, samo sjene lutaju ovim svijetom. Samo tamne siluete koje ne razmišljaju, koje spavaju budne, i ne, ne žele se probuditi, jerbo to nije moralno. Jer smo onda za svijet ludi u svijetu luđih.

I na čemu smo? Kako znamo da postoji sutra? Tko garantira da je naša religija prava religija? Ali moraš poštovati religiju! Što ako ne poštuješ? A što, opet, ako poštuješ? Hoće li se bog naljutiti na mene ako ovako mislim, govorim, pišem i pripovjedam? Ako izražavam svoje poimanje svijeta i čovječanstva? A ako je bog lik nazvan 'Abraksas', onda neće. Jer koji god smjer izabrao služiš bogu, jednom, ali njegovim različitim licima. Jer ako su ljudi stvoreni na sliku božju, a ljudi imaju 2 lica, ne bi li to baš trebalo označavati 2 lica božja?

Dvoličnost, ovako sagledana i nije loša osobina. Jer ti biraš, tvoje utjelovljenje je samo slika, subjekt. A tvoja osoba ono što ispunjava tvoje tijelo. I tako svaki čovjek ima osobu u sebi, osobu koja nije ono što je nama prikazano. Ne gledaj očima, gledaj duhom. Nikada ne znamo kakav se proces odvija u ljudima, a sudimo, i griješimo. Mogla bih pisati danima i to me opet ne bi dovelo do krajnjeg zaključka. Je li naš bog dvolični duh ili se gore u drugoj dimenziji zaista, već tisućljećima odvija rat između dobra i zla?

Dajem vam na razmišljanje, zaključite sami, ali samo ako želite zaključiti. Jer ako ne pogledate u sebe i dalje ćete ostati samo površinski obrađeno tijelo, bez duha, bez duše, bez ispunjenja. Tamna, prazna, siva silueta, prikazana šarenom zbog ljudske gluposti.

Jer ništa nije onako kako se čini da jest.

utorak, 24.04.2012.

Sve ima svoju priču, lice, naličje i nešto između. Oči nam počivaju na vanjštini, ne koristimo mozak previše, ne želimo dokučiti osjećajima ono drugo, ono što se svi trudimo sakriti, a tako silno želimo da se to otkrije.

'Za većinu ljudi koji su je površno poznavali bila je hladna kučka, lukava i proračunata. No ispod plašta hladnoće kojim se ogrnula, nalazila se sasvim obična i ranjiva djevojka sa svojim manama i slabostima, koje nipošto nije smjela pokazati. Pokazati da si ranjiv, za nju je bilo ravno samoubojstvu.'

Ipak, u dubini, u samoći i tišini ta ranjivost pokazuje svoje lice, izlazi iz sjene i počne zamišljati kako bi bilo lijepo to reći, pokazati, ali ne. Ili si hladan, bezosjećajan i uspješan ili slab, nježan i na dnu. Ne dopusti da te sile ljudske iskvarenosti povuku na dno. Nedaj se, budi jak. Ma bit će, ali kako onda ostati i osjećajan, emotivan? Apatičan, kažeš? E pa lažeš! Nisi, nikako. Ne možeš to biti, ne možeš ne osjećati ništa. Uvijek nešto osjećaš, a čega te sada strah? Misliš li da će ti njezino prisustvo biti ugodno i lijepo ako joj ne daš do znanja kako se osjećaš? Misliš li da će ti itko ikada biti blizak, ako se udaljiš od njega? Nećeš se udaljiti namjerno, ali postepeno i slučajno,da. Zašto? Zašto sada pričaš gluposti? Kako znaš da će se netko udaljiti? Na kraju, o čemu ti uopće pišeš? Misli ti vrište gluposti, a ti kao manijak sjediš i pišeš, prenosiš ih. Stvara, ona misli da stvara nešto. Ali, to nešto već postoji. Tiska se u dubinama ljudi. Samo netko to pokušava prenijeti riječima, misli iznijeti van, na vidjelo, ona pokušava, želi da se netko pronađe u riječima. Želi da se nitko ne osjeća sam, jer tu su milijuni ljudi koji također skrivaju osjećaje i onda kada pročitaju nečije, znaju da nisu sami, da se još netko muči s istim, a možda i gorim. Ima i gore. Kakva je to utjeha, molim te? To što ima i gore neće izbrisati ovo tvoje loše. Glupi, šugavi i usrani izgovori ju tjeraju na povraćanje. Doslovnu mučninu. Daj se trgni, to je tvoj život. Ako ga ti ne uzmeš u ruke i napokon počneš živjeti i cjeniti sebe, nitko neće! Propast ćeš. Da, ti i mnogi drugi poput tebe, ali ti si jedinstven, zašto se želiš zaboraviti? Drska, hladna kučka. Da samo znaš koliko se toga krije u toj hladnoj kučki, nikada se više ne bi ni natjerao pomisliti na ono što si pomislio, rekao, prenio, doživio. Svakodnevica, njezina ponekad. Ponekad samo zato što joj je malo potrebno za osmijeh. Nekada to ima, a nekada joj to fali. Uvijek su u obrnuto proporcionalnom odnosu njezina tuga i osmijeh. It's ok.

'Reci bilo šta, osim da je moglo biti gore. Reci mi da možemo izgraditi,
da nije prekasno i ako zakažem, daj mi snage stvorit' nešto prekrasno.'

Bila je sanjar i optimist i to će i ostati. Ništa nije tako loše ni tako dobro. Ovisi samo kako gledaš na to.

Jedne jeseni.

srijeda, 04.04.2012.

Bilo je jutro, oko 6 sati.
Dan još nije svanuo, no ona se već duboko zavalila u sjedalo autobusa, napola budna, sa slušalicama u ušima. Već su ju uši boljele, ali nije mogla podnijeti buku izvan svoje svijesti. Uvijek se isključila iz vanjskog svijeta i posvetila svojoj mašti. Dopustila je da joj ona bude gospodar.
I ovog jutra morile su je sulude misli. Zašto moramo požaliti ako smo nedavno bili sretnii? Sve što je užitak danas sutra nas guši. Doista, mislila je, ako je tako ne želim ni čekati tu silnu sreću. " Valjda sam do sada već naučila biti neutralna. Nije da me zanima,ali kako me vide drugi? Zanima li ikoga što se nalazi duboko u meni? Nah, sumnjam. Ljudi su površni."
Željela je zaspati, ali uskoro će morati izići iz autobusa, još jedan primjer ljudske nemoći. Uvijek nas nešto sprječava da radimo ono što volimo.
Ako to nekad nije obaveza onda je pisani moral koji nema veze sa zdravim razumom. Sve je zabranjeno. Hell with that.
Stižući na odredište natjerala se nekako dignuti sa sjedala i krenuti u park.
Bio je to park srednje veličine u centru grada. Kada bi stigla jesen izgledao je manje,ali jednako lijepo kao i u proljeće.
Ona je voljela jesen. Bilo je nešto čarobno u njoj. Voljela je skakati po lokvama i trčati kroz lišće, voljela je kišne kapi na svome licu i osjećaj povjetarca u kosi. Sve se to tog jutra činilo tako dalekim. Prisutna je bila samo hladnoća od koje se ježila. Što bi sada mogla? Mogla bi izvaditi bilježnicu i pisati ili uzeti lektiru koju ionako nikada da počne čitati. Nije to bilo zato što ne voli knjige, nego zato što se moralo.
Knjige, glazba, crteži. Bio je to velik dio njezina života.
No uzme li knjigu u parku punom svojih vršnjaka svi počnu blijedo gledati i smijati se. Površni su, naglašavam već drugi put. Imaju toliko izbora, ali ne žele. Zauvijek će ostati samo bića koja su postojala, ali ne i živjela život.
Jednostavno, neke vrlo bitne stvari se nisu nikada znale cijeniti.

Svaki put iznova + samoglasnik i.

petak, 23.03.2012.

Glumila je. To je bio jedini izlaz da ne mora smišljati izgovore onima koji su tobože brinuli za njenu sreću. Ali misli su bili jače i na kraju su progovorile. Otvorila se i sada se povjerava ljudima. Često puta se upita koliko je to pametno. Zanima li okolinu išta od onoga što ona govori ili misli reći? Bila je uvjerena da živi u drugoj dimenziji, odvojena od svijeta u koji su bili uključeni ljudi. Humanost odavno ne veže uz ljude pa joj je bilo jednostavno odvojiti se.
Divila se nebu, lišću, pticama, vodi, suncu, osmijesima male djece. Samo ona su još mogla pokazati istinsku vrijednost ljudskoga bića. Ona su Božje oličje, neprestano se smiješe, zadovoljna su i sretna. Ako im ikada i isčezne osmijeh sa lica, to je krivnja srednje dobi. Što više starimo, manje znamo uživati. Sami postavljamo teret u svoje misli i dijete u nama nestaje. Dijete koje simbolizira osmijeh i onda.. Onda smo samo bezlična lica, bezimena tjelesa uronjena u tamni, vanjski, hladni dio ljudskoga srca. Sjene koje lutaju rajem nesvjesne da su u njemu. Iskvarene oči koje vide samo zlo, bol, pakao vlastite duše. I onda tragaju za tobožnjom ljepotom sa puno želje i entuzijazma, ali opet ne tako istinito jer ljudsko srce je prelaskom u adolescenciju postalo prazno, otrovno i raspuklo. Izmisli smo ožiljke koje ne želimo da nestanu i njima se tlačimo. Još ponekad zavirimo u unutrašnjost, ispod površine.. Nasmijemo se jutarnjem suncu, a onda opet dopustimo da ljudska zloba ugasi naš osmijeh. I vratimo se u stvarnost koju smo skrojili sami, prepustimo se valovima neba.. Oni nas ponesu u ružne misli i na istom smo, opet. Ponovno na početku i tako u krug. Koncentrični krug vlastitog života.

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.